Najbolji roman 2016. napisala zadranka ! Kako?
Subota, 14 Siječanj 2017
 

Kako je Zadranka napisala najbolji roman u 2016.?

Piše: Valentina Mlađen
20.12.2016.

Za Zadranku Ladu Vukić mnogi do sada nisu čuli. A i zašto bi? Ova 54-godišnja zaposlenica Fine živi svoj život posve privatno, ali onda je Lada Vukić napisala roman za koji će se daleko čuti. Potpuno nepoznata spisateljica iz Zadra poslala je rukopis na VBZ-ov natječaj za najbolji neobjavljeni roman i "potukla" konkurenciju. Iako je dobitnica Književne nagrade VBZ - Tisak media za najbolji neobjavljeni roman 2016. svoju nagradu dijelila s dobro poznatim i afirmiranim piscem Ivicom Ivaniševićem, hrvatska književna scena govorila je samo o romanu "Specijalna potreba" Lade Vukić.

Foto: PIXSELL

"Ovdje se radi o dobro napisanoj, ali hrapavoj literaturi, onoj koja nam ne nudi zabavu ili bijeg, nego težinu života glavom i bradom. Pritom, roman je tako napisan da se mi u procesu čitanja automatski svrstavamo na pravu stranu, čitajući ga postajemo bolji ljudi", tako ga je ocijenio stručni žiri, a mi smo u razgovoru s Ladom Vukić pokušali saznati kakav je osjećaj odjednom doći pod svjetla reflektora, kakve su reakcije na roman sada kada je već gotovo mjesec dana "vani" i kome je posvećena dirljiva priča o dječaku s posebnom potrebom, Emilu?

više-klikni>Read more>dolje>>>

Umjetnička crta

Kakav je osjećaj dobiti nagradu za najbolji neobjavljeni roman na natječaju na koji se prijavljuju afirmirani hrvatski pisci?

- Mislila sam, nema šanse da pobijedim. Cilj mi je bio ući među prvih dvanaest, nakon čega bih roman poslala nekim urednicima s tom referencom. A kakav je bio osjećaj? Zvoni mobitel i vidim nepoznat broj, dvoumim se hoću li se javiti. Ipak se javim, a čim je glas s druge strane rekao: 'Dobar dan, ovdje Drago Glamuzina', shvatila sam o čemu se radi. U tom trenutku nisam mogla govoriti, taj osjećaj ne može se opisati.

Vi ste zapravo najveće iznenađenje natječaja upravo iz razloga jer ste u književnom svijetu do sad bili nepoznato ime, a k tome se pisanjem bavite relativno kratko?

- Uvijek kažem da sam slučajno propisala. Kako sam strastveni čitatelj, možda sam uvijek imala neki respekt prema tom poslu misleći da ja to ne bih mogla, znala. I onda sam na jednom portalu, koji čak i nije književni, počela pisati neke pričice i to je naišlo na dobar odjek. Tako sam počela pisati sve više ali, bez obzira na sve pozitivne kritike, osjećala sam da to ipak ne radim dobro zbog čega sam upisala školu kreativnog pisanja.

Završili ste srednju glazbenu školu, a glazbom, koja i u ovom romanu ima veliku ulogu, bavite se i danas? Koliko su dvije umjetnosti u Vašem životu povezane?

- Susrela sam puno ljudi koji pišu, a bave se i nekom drugom umjetnošću. Ta neka umjetnička crta vjerojatno se provlači. Ali, da sam kojim slučajem završila Akademiju i nastavila u glazbi, možda nikad ne bih napisala ovaj roman. Klavir je ipak bio moja prva i velika ljubav. Kada sam tu prisilno stala, to je vjerojatno nakon više godina prsnulo u neke druge umjetničke sfere.

Stvaran i nestvaran lik

Zašto ste prislino stali?

- Jednostavno nisam upisala Akademiju. Tada smo bili u Jugoslaviji, a primali su samo 12 polaznika na sve te države. Tad se nisam vidjela ni u čem drugom, a sad, iz ove perspektive, žao mi je što nisam upisala književnost.

Radite u FINI, s novcem i brojkama, a onda ste stvorili književno remek-djelo. Odakle je to sve došlo?

- Nema to veze jedno s drugim. Možda baš zato što to radim, samo zato što to moram raditi. Iako ne kažem da ne respektiram taj posao, ali u biti meni srce nije tu. Vjerojatno sam zato bježala i kroz te neke pukotine prema pisanju.

Sad dolazimo do romana i teme. "Specijalna potreba" zapravo je izuzetno težak roman o djetetu s posebnim potrebama kojem su najveća prepreka ne njegov poremećaj, nego društvo. Ipak, nigdje se ne spominje dijagnoza tog dječaka. Od čega Emil boluje?

- Taj dječak zamišljen je tako da predstavlja svu djecu s poteškoćama u razvoju. To je i bio cilj da se dijagnoza nigdje ne spominje, jer kad bih je spomenula onda bi on možda imao neku svijest o tome što je njemu. Ovako, on sav svoj problem bazira na ono što je vidljivo, a to je činjenica da mora nositi posebne cipele.

Likovi, osobito Emil, vrlo su živo opisani. Nameće se pitanje koliko je on realan?

- Može se reći da je on i stvaran i nestvaran. Na kraju pisanja i meni se činilo da je on živ kraj mene, toliko sam se uživjela u to pisanje iz prvog lica, stvaralo mi je sliku kao da je taj dječak živ. Zapravo je baziran na nekoliko stvarnih osoba, razdoblje je dugo, od doba kad sam ja bila mala pa do sada. Jednostavno sam se imala prilike susresti s nekoliko takvih likova, neki su još uvijek živi, neki nisu, i na temelju njih stvorila sam njega. Ta priča bila mi je stalno prisutna. Toliko opisa i događaja u knjizi zapravo se stvarno dogodilo, ja sam ih malo zamaskirala, ali s tim sam pričama rasla, bile su mi pred očima i nisam nikako mogla, sve i da sam htjela, to mimoići. Nije to baš tako slučajno, ta priča mi se nudila.

Etikete

Koliko dugo je nastajao ovaj roman?

- Roman je pisan dvije godine, ali prije toga nastala je jedna kratka priča na samom početku moga pisanja koju sam ostavila po strani. Međutim, stalno sam se na nju vraćala, stalno me nešto mučilo u toj priči i osjećala sam da se ona može proširiti. Nakon dobivanja malo većeg spisateljskog iskustva, u jednom trenutku sam osjetila da je spremna na širenje, i dvije godine unazad, krenula sam u pisanje romana.

Je li bilo teško pisati roman takve tematike, jeste li koji put zaplakali nad nesretnom sudbinom tog dječaka?

- Nisam, kako bi to izgledalo da plačem nad vlastitim tekstom? Ono što je sigurno, u pisanju moraš imati hladnu i bistru glavu. Ali kako je u pitanju ipak bio prvi roman, mene su mučile tehničke stvari vezane za samo pisanja; poglavlja, likovi, radnja, dijalozi, tko, što i gdje kaže određene stvari. Kad sam došla negdje do sedmog ili osmog poglavlja, pogubila sam se. Shvatila sam da ne držim sve konce u rukama. Pa sam stala i sva poglavlja ukratko presložila na papir i krenula iz početka jer pisanje romana ima druge zakonitosti u odnosu na pisanje kratkih priča.

Iako ga okolina doživljava "specijalnim" na negativan način, taj dječak u sebi nosi bogat svijet, ali to ne može riječima izreći jer među ostalim ima i mutizam. Međutim, svijet mu ne dopušta predah i njegova je priča zapravo vrlo tragična?

- Taj dječak je očito talentiran, mislim da svi ljudi imaju neke talente, ali u većini slučajeva oni ostaju zanemareni, neotkriveni, a u ovom slučaju dječaka s posebnim potrebama to naročito dolazi do izražaja. Na njega nitko ne obraća pažnju, osim mame, ali on je u jednom trenutku izgubi. Doduše, kraj je ostao nedorečen i nije potpuno tragičan, pa bi svijetla točka mogla biti njegov ponovni susret s profesorom iz djetinjstva. Taj susret ostavlja nadu da bi se stvari za njega mogle završiti dobro. Držim da svi mi imamo neku svoju posebnost, nešto što nas čini različitim od drugih, samo što neki uspješno kriju te svoje male ekscentričnosti, a neki ih nisu u stanju sakriti i onda slijede etikete. Svi smo obični, a i svi smo na neki svoj način specijalni i toga bi trebali biti svjesni.

Vjera u pojedinca

Znači li to nada u društvo, da možemo biti bolji i suosjećajniji s onima koji su drugačiji od "normalne" većine?

- Ja vjerujem u pojedinca, u ovom slučaju da njega možda može izvući jedan čovjek. Puno dobrih i osviještenih pojedinaca činilo bi dobro društvo, a ovdje, kao i u životu, imamo tek usamljene pojedince. Zato ne polažem baš prevelike nade u društvo i ne samo ovo naše društvo. Problemi vezani uz djecu s posebnim potrebama kreću se s godinama naprijed u pozitivnom smislu, ali je to još uvijek kretanje puževim koracima, i na tome bi trebalo raditi još puno više da se postigne zadovoljavajući stupanj napretka.

Iako ste rekli da ste morali imati hladnu glavu, koliko zapravo Vas osobno ima u priči o Emilu?

- Kad se napiše jedan ovakav roman, nevjerojatne su stvari koje čovjek nauči o sebi, jer naprosto moraš, htio ne htio, kopati po svojoj prošlosti, sjećanjima. Ima me dosta u tom dječaku, ali i u nekim drugim likovima. Mislim da to svi pisci rade, da se razdijele na svoje likove u romanima. To vam je uobičajena praksa. Rad na svakom romanu potraga je za samim sobom i otkrivanjem nepoznanica koje krije vlastita podsvijest.

Što ova nagrada za najbolji neobjavljeni roman nosi Vama kao spisateljici u budućnosti?

- Ne znam je li bahato reći da su mi sada, nakon ove nagrade, urednička vrata otvorenija, ali računam da neki moj eventualni idući tekst, moguće neće naići na zid šutnje i gluhoću s druge strane.

Slučaj Gospinog kipa

Jedan od slučajeva koji je opisan u romanu je stavljanje Gospinog kipa u školi. Ne može se ne povezati s medijskim slučajem iz Zadra i pojavom Gospe u jednoj osnovnoj školi.

- Bilo mi je zgodno to preslikati. To se tako dogodilo. Dakle, neke su se stvari što se tiče vjeronauka i Crkve, drastično promijenile iz perioda kada sam ja bila mala. Vjeronauk nije bio predmet za koji si dobivao ocjenu. Nitko te nije osuđivao ako nešto iz crkvenog nauka nisi znao. Obožavala sam svoju časnu sestru. Ona je bila netko tko nam je kroz igru približio vjeru i ja sam joj na tome beskrajno zahvalna. Mislim da danas to više ni na koji način nije moguće. Ne možeš voljeti ono na što te prisiljavaju i što ti se nameće kroz školski sustav. Nešto iz čega lagano možeš dobiti jedinicu zato jer nisi napisao domaći rad. Nešto što ti podiže ili spušta prosjek ocjena na kraju godine. Kakve veze Isusov nauk ima s tim? Te su stvari svjetlosnim godinama udaljene od one biti koja je utkana u Njegove propovijedi.

Radite li već na nečem novom? Možda idućem romanu?

- Zapravo sam baš počela pisati novi tekst, ali još sam uvijek uzbuđena i uznemirena od svega ovoga što mi se dogodilo i nikako da se smirim. Bavit ću se temom naših otoka, izoliranošću, napuštanjem projekata i ljudskim odnosima.

Kako sad na Vas kao spisateljicu reagiraju Vaši ukućani, prijatelji, kolege s posla?

- Moji ukućani znali su da pišem i da sam ovaj tekst poslala na natječaj, taj dio im je poznat, ali one koje sam iznenadila to su moji kolege na poslu i poznanici jer velika većina nije znala da pišem. Ali reakcije su uglavnom pozitivne i nailazim za sad na samo dobre komentare i kritike.

Izvor:ZL,20.12.2016,Piše: Valentina Mlađen

Kako je Zadranka napisala najbolji roman u 2016.? - Zadarski list


Komentari korisnika  RSS feed komentara
 

Prosječna ocjena korisnika

 

Nema komentara

Dodajte Vaš komentar



mXcomment 1.0.6 © 2007-2017 - visualclinic.fr
License Creative Commons - Some rights reserved